HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO PROSVJETNO DRUŠTVO
HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO PROSVJETNO DRUŠTVO
HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO PROSVJETNO DRUŠTVO
HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO PROSVJETNO DRUŠTVO
HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO PROSVJETNO DRUŠTVO

„Stanislav Preprek“

Novi Sad

Mi smo otvoreno društvo, pridružite nam se.

Pretraga

Prijava

Stanislav Preprek

Stanislav Preprek

Šid, 16. 04. 1900. - Petrovaradin, 13. 02. 1982.

Osnovnu školu Stanislav je završio u Grabovcima, a Učiteljsku i dvije godine Muzičke škole u Petrinji. Bio je učitelj u Novoj Kapeli, Maradiku i Petrovaradinu, gdje je umirovljen 1948. godine zbog krajnje oslabljenog vida.

Svestrano talentiran, uz svoj posao učitelja bio je i uspješan kompozitor, dirigent, orguljaš, muzički pisac, pjesnik, likovnjak, prevodilac i bibliotekar. Kao kompozitor sačinio je oko 300 kompozicija za glasovir, preko 40 solo pjesama, 31 misu, 111 crkvenih pjesama zvanih himan, teniz orguljskih kompozicija, kantata i slično.

Kao dirigent vodio je crkvene, građanske i dječje horove, a najveći uspjeh postiže sa Pjevačkim društvom „Neven“ iz Petrovaradina i Pjevačkim društvom „Zvonimir“ iz Srijemskih Karlovaca.

Kao melograf zapisao je preko 150 narodnih pjesama iz Srijema, Slavonije, Dalmacije i Bosne te objavio veliki broj članaka, rasprava i prikaza u domaćim i inozemnim časopisima.

Kao poeta napisao je oko 400 pjesama, a kako je znao njemački, francuski, slovenski, latinski i esperanto, prevodio je sa tih jezika prvenstveno pjesme ali i druga djela. Najpoznatiji prevod mu je sumersko-babilonski ep „Gilgameš“ sa njemačkog jezika.

Skoro dvije decenije je bio bibliotekar Knjižnice i čitaonice „Vladimir Nazor“ u Petrovaradinu, gdje je organizirao brojne književne i muzičke večeri i likovne izložbe.

Sve vrijeme je svirao na orguljama u mnogim crkvama gdje je živio i radio. Potpuno je oslijepio 1959. godine, a umro je u Petrovaradinu i sahranjen je na Novomajurskom groblju kraj svojih roditelja.

DAROVI I UDARCI SUDBINE

Iz knjige PROGNANIK IZ SVIJETA SVJETLOSTI – Život i djelo Stanislava Prepreka

(priredio: Ivan Balenović).

Nakladnik: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2012.

Nagrada ''Emerik Pavić'' za najbolju priređenu knjigu na hrvatskom jeziku (2012.)

 

U VLASTITOME ŽIVOTOPISU Stanislav Preprek o svojemu osobnom i obiteljskom životu opsežnije govori samo u razdoblju djetinjstva i školovanja, dok se tih tema poslije jedva ili nikako ne dotiče. Bračni mu je život bio nesretan, a 1943. godine je izgubio sina jedinca Kazimira, koji je, kao pripadnik hrvatske vojske, oglašen nestalim u borbama u Bosni, kod Jeleča, na zapadnim obroncima Zelengore. Kazimir je bio nadareni slikar. Ostavio je za sobom lijep broj prekrasnih akvarela, od kojih je najveći dio sačuvan.

Preprekova je supruga (i mati Kazimirova) bila Katica rođ. Golubić, s kojom se venčao u vrijeme svojega prvog službovanja, u Novoj Kapeli, 1921. Skupa su živjeli sve do rujna 1939. godine, kada su se, dogovorno, pred gradskim bilježnikom u Novom Sadu, rastavili ’’od stola i postelje’’. Ona je potom otišla živjeti u Zagrebu.

 

Stanislav Preprek sa suprugom Katicom i sinom Kazimirom

Tragediju Kazimirova gubitka Stanislav Preprek je bolno podnosio čitavoga života, utkivajući je u svoje stihove i u svoja glazbena djela. Godine 1951. komponirao je Suitu za Kazimira, od šest skladbi prema šest Kazimirovaih akvarela. Godine 1952. Kazimiru je posvetio ciklus samopjeva za glas i klavir, s naslovom Smrt u klasju. Godine 1956. je nastala zbirka od sedam skladbi naslovljena Epitafi za Kazimira. Od Preprekovih pjesničkih djela, Kazimiru je posvećena pjesma U noćnoj tišini, no on se neizravno javlja i u drugim pjesamma.

Dva udarca sudbine – gubitak sina, te gubitak vida (najprije na jednome oku, u 23. godini, a u 59. godini i na drugome) – bitno su odredili ukupnu tragiku Preprekova umjetničkog stvaranja.

 

Stanislav Preprek 1979.

 

VLASTITI ŽIVOTOPIS završava s 1973. godinom. Poslije toga je Preprek živio još devet godina, stanujući u otprije unajmljenoj sobi u ulici Preradovićevoj broj 14 u Petrovaradinu. Bio je slijep i kretao se uz pomoć pratitelja. No ni u tim svojim posljednjim godinama nije prestajao skladati. Sljepoća ga je onemogućavala pisati poeziju, ali – to znaju oni koji su ga bliže poznavali – do posljednjega ju je daha’’pisao’’ u sebi

Godine 1976., na XIII. Festivalu muzičkih društava Vojvodine, s njegovom je skladbom mješoviti zbor ’’Šuma spava’’ osvojio nagradu ’’Petar Konjović’’ za najbolje prvo izvođenje a capella djela domaćeg autora.

 

Umro je 13. veljače 1982., a pokopan je u grob svojih roditelja, na novomajurskom groblju u Petrovaradinu.

Preprekova autobigrafija je autentično i dragocjeno svjedočanstvo o životu jednog čovjeka i o nimalo naklonjenoj mu životnoj sudbini, ali i svjedočanstvo o gotovo cijelom jednom stoljeću. Ipak, ovaj životopis nije koherentna ispovijest koja dotiče svaku važniju autorovu životnu situaciju. Puno je toga u njojzi, očito svjesno, Preprek prešutio. Nije mu bilo milo govoriti o svom nesretnom bračnom i obiteljskom životu. Ne želi govoriti ni o svojoj najvećoj životnoj tragediji, gubitku sina jedinca u ratnim vremenima. No, kao protutežu tim nedorečenostima, on nam daruje obilato i dragocjeno svjedočanstvo o svom književnom i o svom glazbenom stvarlaštvu.

Veoma malo, ili nimalo, Preprek u svom životopisu govori o sebi i kao pregaocu na drugim poljima – službenim i stvarateljskim. No, na sreću, o svim tim njegovim djelovanjima postoji obilje sačuvanih autentičnih materijala, ali i živih sjećanja i svjedočenja, što nam, u poglavljima koja slijede, omogućuje istinito i argumentirano predstavljanje Prepreka i kao učitelja, knjižničara, prevoditelja, antologista, likovnjaka...

Stanislav Preprek je vladao njemačkim, francuskim i slovenskim jezikom, a bio je, u mlađim i srednjim godinama, aktivni esperantist. Njegove pjesničke i glazbeničke misli vodile su ga u daleke krajeve, no njegova noga nikada nije kročila izvan prostora dviju Jugoslavija, jedne od prije II. svjetskog rata i druge, poslije njega. Nikada nije izrekao niti napisao riječ žaljenja što nije putovao po drugim zemljama i kontinentima. A i što bi... On je čitavi svijet držao ’’pod kontrolom’’ u samome sebi.

Ivan Balenović

VELIKI GOSPODIN VOJVOĐANSKE KULTURE

Ulomak iz knjige Prognanik iz svijeta svjetlosti u izdanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2012., koju je priredio Ivan Balenović

Stanislav Preprek potječe iz stare petrovaradinske obitelji. Rođen je u Šidu 1900. godine, gdje mu je otac Matej bio u službi kao financijski činovnik. Od 1914. do 1918. pohađao je tada čuvenu petrinjsku učiteljsku školu, poznatu i po najstrožoj disciplini. Tamo je stekao temeljna glazbena znanja, kao đak dirigenta, skladatelja i violončelista Vladimira Stahuljaka. Kod ovog profesora se dvije godine i privatno usavršavao.

Kao učitelj, Preprek je službovao u Novoj Kapeli, Petrovaradinu i Maradiku, da bi se definitivno vratio u Petrovaradin, gdje je 1948. prijevremeno umirovljen zbog slabog vida. Vid je potpuno izgubio 1959. Umro je 1982. u Petrovaradinu, gdje je sahranjen na novomajurskom groblju.

Stanislav Preprek je bio skladatelj, orguljaš, zborovođa, glazbeni pisac, nenadmašni improvizator na orguljama i klaviru, melograf, učitelj, pjesnik, prevoditelj i knjižničar. Devetnaest godina je vodio petrovaradinsku knjižnicu i čitaonicu „Vladimir Nazor“, koja je, njegovom zaslugom, u tom razdoblju bila pravo središte i žarište mjesnog kulturnog života.

Kao umjetnik najviše se formirao i osamostalio u malom srijemskom selu Maradiku, gdje je bio učiteljem od 1921. do 1926. godine. Tamo nije bio opterećen raznim izvanškolskim obvezama, pa je mogao, takorekuć danonoćno, u miru i tišini, čitati, pisati i razmišljati. Prispijevale su mu knjige, časopisi i note iz najvećih europskih centara i tako je stjecao vrhunska znanja iz umjetnosti, znanosti, filozofije... To je mogao činiti zahvaljujući i odličnom vladanju jezicima – njemačkim, francuskim, slovenskim i esperanto. Solidno je poznavao i latinski.

Nažalost svoj likovni dar nije mogao razvijati sbog slabovidosti, no sačuvani su njegovi uspjeli crteži iz mladosti.

Bio je svestrana i originalna osoba, uvijek budnog i znatiželjnog duha. Horizonti njegovog duševnog života bili su veoma široki, a svijet njegove mašte je bio neobično živ i sjajan. U cijelosti je ovladao glazbenim i pjesničkim govorom, a u dobroj mijeri i likovnim. Za njega je i razmišljanje predstavljao vid umjetnosti jer i ono može čovjeka ispuniti bogatstvom sadržaja. Govorio je kako mu je često znalo biti dovoljno da mu misli samo nailaze i odlaze, ne stvarajući u njemu želju da ih zabilježi. Zato je, valjda, jedan broj njegovih djela ostao tek započet ili nedovršan.

Kada govorimo o Prepreku pjesniku, važno je reći da su knjige – već i po samoj prirodi njegovog književnog posla – sačinjavale veliki i nerazdvojni dio njegove svakodnevice. Više nego igdje drugdje, u njima je nalazio pravi život, čvrsto određen i nepromjenjiv, nasuprot svakodnevnom nestabilnom i promjenjivom životu. Jednom je prigodom kazao kako bi eventualni njegov životopis bio cjelovit jedino u slučaju ako bi mu bio pridodan i popis svih knjiga koje je pročitao. Taj bi popis sadržavao barem 12.000 naslova! Veoma je volio znanstvene i putopisne knjige, ali je osobito bio zaljubljen u orijentalnu književnost. Privlačila ga je i fantastika koja svoja književna ostvarenja temelji na znanosti. Djela domaćih književnika čitao je s osobitim užitkom.

Preprek nije bio opsjednut svojim djelima, kao što je to čest slučaj kod umjetnika. Njemu je bio najvažniji sam čin stvaranja, vrijeme doživljavanja, odnosno proživljavanja, i zapisivanja onoga što će se poslije zvati djelom. Potom je na samo djelo zaboravljao, a u pamćenju mu je ostajao tek emotivni doživljaj iz kojeg se ono rodilo. Često je ponavljao: Ne pišem da bi se to nekome dopalo, ili da bi to netko izvodio, već zato što je to moj vlastiti govor, moje vlastito iskazivanje, makar sve to bilo odmah i uništeno.

 

Stanislav Preprek za klavirom

 

Svoja glazbena djela nikada nije stvarao uz pomoć glazbala. Niti književna uz pomoć knjiga. Djela su nastajala iz njegovog unutarnjeg doživljavanja, prirodno se oblikujući u zaokruženu cjelinu. Govorio je: Nikada nisam napisao ni jednu notu, ni jednu riječ, a da ih prethodno nisam doživio.

I još nešto. Preprek je za svoje vrijeme bio moderan stvaratelj, ali nikada nije kidao niti koje njegovu umjetnost povezuju s tradicijom. On je tradiciju nadgrađivao, a ne razarao. Nije se suglašavao s mišljenjima da je pravi umjetnik samo onaj koji stvara za budućnost. Govorio je: Nikada nisam bio zagrijan za eksperiment, nego sam uvijek htio ostati razumljivim jer se glazba ne stvara za budućnost, već za sadašnjost, a ako je ona dobra, bit će to i glazba budućnosti, kao što je glazba prošlih vjekova i glazba naših dana...

Preprek je još uvijek nedovoljno poznat i priznat umjetnik. Razlog za to leži, s jedne strane, u njegovom životu provedenom u provincijalnoj sredini, koja nije marila za umjetnost, a s druge strane, u njegovoj osobnoj skromnosti, povučenosti i nenametljivosti. Živio je asketski, usamljenički, beskućničkim životom, a uz to, i u potpunoj sljepoći. Nikada nije pred drugima oplakivao svoju sudbinu, jedino bi, u rijetkim prilikama, ponekad rekao za sebe da je – pastorče života.

A akademik Rudolf Bruči je za Prepreka, između ostalog, rekao: I u vremenu kada smo svi bili drugovi njega je okolina oslovljavala sa „gospodin Preprek“, jer zaista je svojim djelom i djelovanjem bio i ostao veliki gospodin vojvođanske kulture.

Đuro Rajković

Copyright © 2016. HKUPD Stanislav Preprek All Rights Reserved

Design by Ivan Dermanov